Od antike do modernog vremena putovanje je stalna inspiracija za široku paletu pisaca – pustolova, znanstvenika, moreplovaca, istraživača, književnika... Darwinovi, Amundsenovi, Stanleyjevi i Cookovi putopisi obogatili su znanost; Goetheovi i Taineovi talijanski putopisi utjecali su na duhovnu klimu vremena, Le Corbusier je opisao izvore svog djela koje je kao mladi Edouard Jeanneret doživio putujući na Orijent. U hrvatskoj se književnosti kao putopisci javljaju Matoš, Nazor, Slavko Batušić, ali i Krleža s utjecajnim i lucidnim Izletom u Rusiju. Možda najlirskije prozne stranice u hrvatskoj literaturi ispisao je Matko Peić opisujući svoje Skitnje. On nije trebao sjajne gradske vizure ni morska prostranstva, dostajao mu je rascvjetan glogov grm uz neki turopoljski grobljanski zid, ili bljesak na vodi kakvog savskog rukavca. Putopis se tu pokazuje kao autoportret, životni stav, realizacija vlastitog svijeta.

Čovjekov pravi dom nije kuća već cesta, a sam život je putovanje koje treba proći pješice – riječi su to engleskog pisca i novinara Brucea Chatwina, koji je 1972. u Parizu intervjuirao Eileen Gray. Tom prigodom ona mu je skrenula pažnju na Patagoniju riječima: Otiđite tamo umjesto mene. Dvije godine kasnije zaista je otputovao i ostao u Patagoniji pola godine, što je rezultiralo čuvenom putopisnom knjigom In Patagonia.

Putovanja su osobita razdoblja u životu. Odjednom prestaju vrijediti pravila svakodnevice, prioriteti postaju posve drugačiji. Pritom intenzitet i količina iskustava stvaraju iluziju produženog vremena. Za arhitektonska putovanja, pak, vrijede specifična pravila; tu je potreban precizan program koji će omogućiti da se u minimumu vremena doživi maksimalan broj objekata ili ambijenata. Otprilike takvog programa morala se držati mala ekipa Orisa (urednici Vera Grimmer i Tadej Glažar, kao i fotograf Damil Kalogjera) na svom putu prema najzapadnijoj i, s iznimkom Beča, najmanjoj austrijskoj saveznoj pokrajini – arhitektonskom eldoradu Vorarlbergu. Skroman izvještaj o ovome pothvatu, zapravo neka vrsta vodiča, postići će svoj cilj ako uspije potaknuti na putovanja prema istim ciljevima. Put dug čitav dan prekinuli smo već u Koruškoj, u malom mjestu Fresachu, sve u smislu pripreme za glavni cilj – razgovor sa za nas vrlo inspirativnim arhitektima, braćom Marte. Njihov Dijecezanski muzej za evangeličku vjersku zajednicu u svojoj je reduciranosti snažan kontrast svemu drugome u malom koruškom mjestu. No, racionalno-reduktivnom metodom uspjelo im je uspostaviti odnos između novog objekta i postojeće crkve te pritom stvoriti konzistentan prostorni sklop. Sam muzej čuva dragocjenu zbirku knjiga i priređuje izložbe, tako i o Primožu Trubaru, Lutherovu sljedbeniku i prvom prevoditelju Biblije na slovenski jezik.

Vožnja dolinom rijeke Inn uvijek mi je dragocjeno iskustvo– u anglosaksonskom svijetu ova bi ruta bila označena kao Scenic Road (Panoramska cesta). No, ne radi se tu samo o spektakularnim planinskim lancima koji obrubljuju dolinu, već je to i pokrajina bogate povijesti s renesansnim gradovima kao što su Schwaz ili Hall, koji su bili među najznačajnijim gradovima Habsburške monarhije u 15. i 16. stoljeću. Schwaz, smješten visoko iznad doline, u to doba bio je rudarska metropola Europe s 20 000 stanovnika, nakon Beča drugi najveći grad monarhije, zahvaljujući rudnicima srebra i bakra. Danas začuđuje prostrana četverobrodna crkva iz 1460. godine, tako dimenzionirana kako bi primila brojnu rudarsku populaciju. Srebro iz Schwaza služilo je kovnicama novca koje su nastale u obližnjem Hallu krajem 15. st. Tadašnje blagostanje, temeljeno i na nalazištu soli, vidljivo je i danas u staroj gradskoj jezgri. Dijelom raskošne palače pokazuju slojeve od gotike do baroka.

Posve osebujnu, gotovo naivnu baroknu crkvu ugledat ćemo s autoceste na lijevoj strani u smjeru Innsbrucka, u mjestu Volders. Radi se o zdanju građenom od 1620. do 1644., a autor je bio univerzalni stručnjak, liječnik u Hallu i arhitekt amater Hippolytus Guarnioni. No, na putu kroz dolinu do Innsbrucka ima i nekoliko točaka koje će zanimati poklonike moderne arhitekture. Na početku doline ugledat ćemo, opet na lijevoj strani, bijelu građevinu dinamičnog oblika – radi se o teatru za pasionske igre iz 1959. godine, koji je za mjesto Erl planirao arhitekt Robert Schuller iz Innsbrucka. Manje je zamjetan s ceste novi dodatak teatru – crna festivalska hala arhitekata Delugan Meissl, ekspresivna arhitektura tipična za ove arhitekte. Ne valja zaboraviti ni proširenje hotela Park u Hallu. Tu su bečki arhitekti tirolskog porijekla, Marta Schreieck i Dieter Henke, bijeloj arhitekturi austrijskog modernista Loisa Welzenbachera suprostavili crni stožac novog hotela. Sjećam se jedinstvenog iskustva boravka u tom hotelu jednom drugom prilikom. Zbog potpunog ostakljenja i polukružne panorame imamo dojam buđenja usred planinskog krajolika. Prolazeći obilaznicom oko carskog grada Innsbrucka – sjedišta renesansnog vladara, moćnog habsburgovca Maximiliana I., što se reflektira i u svjetski poznatoj gradskoj jezgri – pogledom pratimo skakaonicu Zahe Hadid na brdu Bergisel, vidljivu iz cijelog grada i okoline.

Pejsaž gornje doline Inna postaje sve dramatičniji da bi se prolaskom kroz duge tunele stiglo u znatno pitomije krajeve Vorarlberga. Možda na ovom mjestu nije na odmet navesti nekoliko enciklopedijskih podataka. Kroz povijest, na tom području redali su se razni narodi i gospodstva. Nakon Kelta došli su Rimljani koji su 15. godine pr. Kr. osnovali grad Brigantiju, današnji glavni grad Bregenz. Poslije Rimljana tu je Franačko carstvo, a od 14. st. zemljom vladaju Habsburzi, s kratkim prekidom Napoleonove vlasti (1806. – 1814.). Nije začuđujuće da se nakon propasti Monarhije 1918. godine 80 % stanovništva na referendumu izjasnilo za priključenje Švicarskoj, što švicarska vlada tada nije bila spremna prihvatiti. Naime, po etničkoj pripadnosti, dijalektu, mentalitetu i geografskom položaju Vorarlberg je zapravo bliži Švicarskoj nego ostatku Austrije. Na 2600 km² ovdje živi oko 375 000 poslovično vrijednih i štedljivih stanovnika, u relativno povoljnim ekonomskim uvjetima.

Dobre uvjete za arhitekturu izborili su tamošnji arhitekti pred 30-ak godina. Uspjelo im je uvjeriti političare u važnost kvalitetne arhitekture i u smislu njihove vlastite promocije. Teško će se igdje naći toliko relevantnih građevina na tako malom teritoriju. Također će nas zadiviti fenomen da u najmanjim mjestima nastaju najrelevantniji projekti.

Ne posve jednostavno, za kišnog listopadskog jutra stigli smo u selo Batschuns, smješteno između šuma i pašnjaka visoko iznad doline Rajne. Već župna crkva sv. Ivana Krstitelja iznenađuje – rani je rad (1921. – 1923.) Clemensa Holzmeistera, sigurno jednog od najznačajnijih austrijskih protomodernih arhitekata s dodatnom specijalnošću domovinskog stila, poznatog i kao učitelja čitave plejade modernista: Achleitnera, Kurrenta, Spalta, Holleina, Holzbauera. No, razlog našeg izleta u Batschuns, opet u smislu pripreme intervjua, bilo je proširenje groblja oko župne crkve s kapelicom za oproštaj. Marte Marte tu nisu željeli konkurirati starom majstoru, već su na svoj način definirali završnu sekvencu čitavog prostora. Sama kapelica potpuno je reducirana; po svom materijalu, ilovači, gotovo je arhajska građevina. Unutrašnjost tog zemljanog kubusa svojim svjetlosnim efektom i haptičnošću materijala stvara atmosferu koja snažno djeluje na naše emocije. Nedaleko odavde, usred pašnjaka nalazimo drugi, različiti, posve svjetovni objekt istih arhitekata. Radi se o paviljonu za orkestarske probe lokalne limene glazbe. Objekt snažnog plasticiteta, obložen već posivjelim ariševim panelima, karakteriziraju duboke prozorske niše koje sprečavaju izravno dovođenje svjetla u prostor. Takvo bi svjetlo, naime, zasmetalo sviračima. Paviljon za probe doista možemo vidjeti u smislu širenja arhitektonske kulture. No, to nije sve u Batschunsu – i stambeni niz arhitekta Waltera Unterrainera vrijedan je pažnje. Energetsko pasivni niz pažljivo je oblikovan i u smislu detalja i u smislu vrednovanja individulanog u odnosu na cjelinu zajedništva.

Posljednjeg, vedrog listopadskog dana pokrajina Bregenzerwald pokazala se u punom sjaju pastoralnog brdskog krajolika, što je bila dobra pozadina za tri, koliko različita, toliko i intenzivna arhitektonska doživljaja. Pothvat zajednice maloga mjesta Krumbacha bio nam je otprije poznat  iz publikacije u Orisu u kojoj je promotor programa, direktor Bečkog centra arhitekture (AzW) Dietmar Steiner prikazao genezu i pojavnost 7 autobusnih stanica na području ove male općine. Međutim, zaista sjesti na stiliziranu seljačku stolicu u potpuno providnom paviljonu Smiljana Radica, s kućicom za ptice okrenutom prema obližnjem čempresu, sasvim je poseban doživljaj. Ruska atmosfera, ili bar kako je zamišljamo, osjeti se u paviljonu Alexandera Brodskog. Prostorna skulptura Soua Fujimota ne ispunjava doduše nikakvu funkciju, ali je elegantna, krhka, folie suprotstavljena ruralnom okolišu. Nakon magistralnog Kunsthaus Bregenza, Werkraum Bregenzerwald druga je Zumthorova građevina u Austriji i posvećena je izvanrednim obrtnicima Vorarlberga. Iznad staklene opne lebdi teška crna krovna ploča nošena vitkim, visokim drvenim stupovima. Jasno, majstorova ruka zamjetljiva je u svakom detalju, a iza naoko jednostavne konstrukcije krije se komplicirana statika. Mjesto za izložbe i susrete ne služi samo lokalnim obrtnicima, već privlači i brojne posjetitelje, očito i izdaleka.

Stvarna i simbolična posljednja stanica putovanja bilo je poznato i nagrađivano islamsko groblje autora Bernarda Badera. Teško je reći što je razlog tako snažnog djelovnja ove ambijentalne cjeline – umještenost u krajolik i usmjerenost prema rijeci i pošumljenoj padini iznad nje, oblikovanje ritualnog procesa ili materijalnost betona boje terakote, nalik na ilovaču. Vjerojatno sinteza tih faktora uzrokuje da se odjednom osjetimo udaljeno od svagdana, da doživimo dragocjene trenutke prijelaza u drugu kvalitetu senzibilnosti; na kraju, da doživimo ono što arhitektura za nas može značiti.

Svako je putovanje potpunije i sretnije ako se sreću neki novi ljudi i uspostave novi kontakti. U tome smislu ovo se putovanje može smatrati sretnim. Počevši od našeg partnera u intervjuu, Stefana Martea, svugdje smo naišli na interes, pa moglo bi se reći i srdačnost. Stefan Marte s nama je vrlo angažirano i ozbiljno razgovarao o čitavom nizu relevantnih tema. U Dornbirnu smo posjetili tamošnju Kuću arhitekture (Vorarlberger Architektur Institut) gdje nas je voditeljica, dr. Verena Konrad, izvanredno dočekala, napravila malo vođenje u školi arhitekata Marte Marte, omogućila nam daljnje kontakte s arhitektom Baderom i voditeljicom izložbene hale Kunsthaus Bregenz, gospođom dr. Breuss. Svi su nas oni primjereno dočekali i pokazali profesionalan konstruktivan stav u smislu buduće suradnje.